Obiteljske priče – “Roditelji transrodnog djeteta”

Povodom Međunarodnog dana borbe protiv homofobije, transfobije i bifobije, koji se obilježava svakog 17. svibnja, odlučili smo naglasiti važnost obiteljske podrške te smo prikupili obiteljske priče ponosnih roditelja transrodne djece. Slavimo obiteljske vrijednosti te ističemo važnost podrške našoj djeci ♥

 

Mi smo roditelji četvero djece. Prvo dvoje su bile djevojčice te se potom rodio dečko koji je sada transrodna žena i četvrto dijete je bila djevojčica.

Živimo u Zagrebu. Imamo posao, stan, zdravu djecu i živimo u klasičnom heteroseksualnom braku.

Budući da su nam djeca smisao života, maksimalno smo se trudili da naša obitelj bude što bolja u svakom pogledu. Ponosni smo na našu djecu koja su izrasla u poštene, vrijedne i nadasve hrabre ljude.

Uz uspone i sitne padove sve je dobro napredovalo (prema našim shvaćanjima i željama) do srednje škole. Tada se naš život počeo okretati naglavačke.

Prve dvije kćerke su prošle pubertet bez problema. Prve ljubavi, brige, ograničavanje izlazaka i slično.

Ali u pubertet dolazi i naš tadašnji sin. Nije pričao o curama. Mislilli smo da nismo svi isti te da dečki kasnije sazrijevaju. Počeo je izlaziti u noćne klubove. Ubrzo smo otkrili periku među njegovim stvarima.

To nas je šokiralo. “Možda nije njegova, možda je nešto prolazno” – tješili smo se. Nismo ništa nikome govorili. To se nastavilo. Primjećivali smo žensku odjeću u njegovim ruksacima. Pitali smo našu najstariju kćerku da li je on gay te nam je ona to potvrdila rekavši da je došlo vrijeme za razgovor s njim.

Mi smo to odbijali misleći da ako “ne znamo” možda će i proći ta faza. Ona je ustrajala pa ga je pozvala.

Rekla je da nije gay muškarac, nego transrodna žena. Bilo nam je šokantno. Mislili smo da je to neka prolazna faza, neki mladenački hir. Dugo smo izbjegavali tu temu. Nadali smo se da će to proći. Ispod stola u dnevnom boravku je dugo bila knjiga “Više od prihvaćanja”(Beyond Acceptance). Znali smo da je namijenjena nama, ali smo ju stalno zaobilazili. Nakon nekog vremena knjiga je stavljena u našu spavaću sobu pa smo počeli čitati. Ideja homoseksualnosti nam je bila prihvatljiva, ali transrodnost nije, pošto nismo znali ništa o tome.

U kući se sve više počelo spominjati novo žensko ime. Raspravljali smo međusobno o tome. Svaka rasprava bi ubrzo završila svađom. Svatko je imao svoje argumente od kojih nije odstupao.

Cure su predložile razgovor u kojemu će svaka osoba moći reći što želi bez prekidanja. Održali smo takav sastanak. Naša transrodna kćerka je govorila iz duše sa suzom u oku ostaviši vrlo snažan emotivni utisak na nas. Svima nam je bilo teško. Dugo smo razgovarali te smo na isti način razgovarali nakon mjesec dana. Bio je to vrlo konstruktivan razgovor. Mi, roditelji, počeli smo shvaćati dubinu osjećaja naše kćerke i težinu cijele situacije za nju. Pogotovo joj je teško ako je roditelji ne razumiju i ne podržavaju. Uvidjeli smo da se ona jako loše osjeća u muškoj rodnoj ulozi i da to mora promijeniti pod svaku cijenu. I mi joj moramo pomoći u tome.

Ona nam je dala kontakt Udruge roditelja transrodne djece u kojoj smo postali  aktivni članovi. Upoznali smo i drugu transrodnu djecu. Sva su ta djeca izrazito senzibilne i dobronamjerne osobe.

Boli nas činjenica da naša transrodna djeca kao i druge LGBT osobe moraju toliko puno vremena i snage trošiti na borbu za izjednačavanje njihovih prava sa cis osobama.

Nikome ne žele zlo. Ničije ne uzimaju. Samo žele jednakost za sve.

Kao roditelji, nadamo se da će naše dijete, kao dio LGBT zajednice, biti jednako prihvaćeno u društvu kao i svako heteroseksualno i cis dijete te da će homofobija i transfobija biti samo priče iz prošlosti.

 

Mama i Tata iz Zagreba

Komentiraj

Vaša email adresa ostaje tajna.